Objašnjenje za debatu o vrijednosti javne opcije
Javna opcija znači da bi vlada obezbedila oblik zdravstvenog osiguranja koje građani mogu kupiti, kako bi platili svoju zdravstvenu zaštitu. Radiće kako program Medicare radi za starije osobe ili VA sistem radi za veterane. Nijedna javna opcija nije uključena u Zakon o reformi zdravstvene zaštite zakona o pristupačnoj zaštiti (ACA) iz marta 2010. godine, ali neki eksperti vjeruju da će na kraju postati deo platnog sistema.
Većina Amerikanaca ima mišljenje o tome da li postoji javna opcija i često se ta mišljenja daju bez stvarnog razumevanja kako bi javna opcija funkcionisala. Evo nekih pojašnjenja o terminologiji i konceptima.
Kako bi se javna opcija pokrenula?
Državni program za zdravstveno osiguranje bi vodio vlada, ali bi se mogao primeniti baš kao privatno zdravstveno osiguranje.
- Samostalno: Jedna od opcija je zahtevati da javno osiguranje bude samoodrživo; odnosno plaćaju samo premije koje plaćaju oni koji pripadaju tom programu.
- Subvencionisani porez: Druga opcija bi bila da premije subvencionišu od strane vlade putem poreza.
- Federalna ili državna administracija: Drugi pristup je da se javnom opcijom ne može upravljati samo savezna vlada; Umesto toga, mogu ga upravljati pojedinačne države, a države bi postavile svoje zahtjeve.
Javna opcija nije bila deo reforme, ali ako privatni osiguravači ne uspeju da održavaju cenovnik i održavaju one sa prethodno navedenim uslovima, to bi moglo pokrenuti implementaciju javne opcije.
Ko bi bio uključen u javni plan zdravstvenog osiguranja?
Postoje dve grupe koje se osporavaju pokrivanjem zdravstvenog osiguranja koje bi lakše ili potpuniji pristup zdravstvenom osiguranju nego što su imale prije ACA-e.
- Prvo: Ljudi koji ne mogu sebi priuštiti skupe, privatne planove osiguranja, posebno one koji rade za poslodavce koji ne pružaju zdravstveno osiguranje kao pogodnost, našli bi pristupačniju opciju uz opciju javnih obveznika.
- Drugo: javna opcija bi takođe pomogla onima sa prethodno postojećim uslovima kupovinu pristupačnijeg osiguranja. Zakon o pristupačnoj zaštiti 2010. godine (Obamacare) obezbedio je da ova grupa ne može biti diskriminisana od strane osiguravača. Javna opcija koja bi modifikovala ili zamijenila ACA bi trebala nastaviti ovu zaštitu.
- Druga grupa - mladi, zdravi ljudi - biće opskrbljena javnom opcijom, iako im je malo problema sa zdravstvenim osiguranjem.
Način na koji je zdravstveno osiguranje funkcionisalo prije ACA je bilo da niko nije bio obavezan da učestvuje; da li ste želeli osigurati zdravstveno osiguranje. U praksi to znači da su ljudi koji su učestvovali u osiguranju bili ljudi koji najviše koriste zdravstvene usluge
Mnogi profesionalci i političari slažu se da li se sprovodi javna opcija ili ne, svi koji rade bi trebali biti dužni da kupe pokriće, bilo putem javnog ili privatnog osiguranja, kako bi kontrolisali troškove. Da bi se smanjili troškovi za sve, mlađi i zdraviji ljudi moraju platiti sistem kako bi ublažili finansijski napor na druge. Pogodnosti za mlađe i zdravije ljude koji ne koriste veliki deo njihovog pokrivanja biće to da će kasnije, kada postanu stariji ili ako budu bolesni, pokrivenost bi im bila dostupnija manje troškovno nego što bi bilo drugačije.
Razmislite o javnoj opciji kao što mislite o socijalnom osiguranju. Plaćate se kada ste mlađi, kako biste iskoristili svoje koristi kada ste stariji ili postanete invalidi.
Zakon o pristupačnoj zaštiti iz 2010. godine zahteva učešće, s kaznama za one koji ne.
Zdravstveno osiguranje od javnog izbora
Možda najvažniji "pro" je to što je vlada tako velika, i zato što bi toliko ljudi učestvovalo u javnoj opciji, cena za zdravstvene potrebe bi se smanjila. To znači da premije bi bile niže od onih koje se plaćaju privatnim društvima za zdravstveno osiguranje.
Zašto bi trošak bio toliko niži sa javnom opcijom?
- Prvo, zato što je vlada neprofitna. S obzirom da je njihov cilj pokrivanje njihovih troškova, ali ne profit od strane službe, oni ne moraju da izgrade profit u svoje premije.
- Drugo, jer bi administrativni troškovi bili niži. Nema marketing troškova, manji administrativni troškovi. Procjene za sadašnje programe javnih obveznika (Medicare, Medicaid, Tricare, CHIP i VA) prosječno 3% do 11%. Procjene za privatne osiguravače traju od 25% do 35%.
- Treće, jer vrlo veliki entitet ima bolju pregovaračku moć. Bolja snaga pregovaranja bi smanjila cenu za sve aspekte zdravstvene zaštite. Dalje, pošto privatni osiguravači bi bili u konkurenciji sa javnom opcijom, privatni osiguravatelji bi morali smanjiti svoje premije i intenzivnije pregovarati.
Postoji i pitanje poreske obaveze. Javna opcija bi bila oslobođena poreza, jer, naravno, ona ne zarađuje. Privatni osiguravači postoje samo da bi ostvarili profit za sebe i njihove investitore. Njihov profit bi imao poreznu obavezu - trošak koji bi morao da podnese i uključi u svoje premije.
Jedan drugi "pro" nosi pominje; odnosno, opcija javnog zdravstvenog osiguranja bi takođe omogućila prenosivost . To znači da se ljudi mogu pomerati ili mijenjati poslove bez straha od gubitka zdravstvenog osiguranja ili prelaska na različite planove zdravstvene zaštite i odabira novih provajdera. Uz državnu javnu opciju, mogli su da se kreću bilo gde u svojoj državi. Sa federalnim programom, mogli su da se kreću bilo gde u Sjedinjenim Državama. ACA dozvoljava prenosivost, ali pojedinac može morati da se prebaci na drugi plan ako promeni posao ili se pomeri. Sa javnom opcijom, ne bi bilo potrebe za promjenom na drugačiji plan, pa bi se eliminisala nesreća izbora novog plana.
Opasnost od opcije javnog zdravstvenog osiguranja
Zbog javnog opcijskog zdravstvenog osiguranja svi se odnose na stručnjake koji se bave zdravstvenom zaštitom. Međutim, ono što utječe na profesionalce na kraju zavisi kako bi uticalo na pacijente.
Privatni zdravstveni osiguravači se žale na javnu opciju, jer bi to mnogo koštalo i zbog toga što bi imala ovako veliku pregovaračku moć, izbacila bi ih iz posla. Oni ne bi mogli sebi priuštiti da održe nivo svojih usluga ili da plaćaju svoje investitore. Nadalje, oni podstiču strah da će se na kraju toliko ljudi spustiti na javnu opciju, da bi SAD završile sistemom samoplaćivača .
Pružaoci su takođe zabrinuti zbog javne opcije. Ta masovna pregovaračka moć bi silaćila troškove niže za pacijente, ali većinu tih nižih troškova snosiće davaoci usluga. Doktori se plaše da će im biti povraćeni još nižim stopama nego što su sada.
Konzervativni nadzorni organi za reformu zdravstva kažu nam da bi ta niža nadoknada značila više doktora i davalaca usluga bi odbacivali pacijente koji su koristili bilo koji javni opcioner, uključujući Medicare, Medicaid, TriCare, VA, i CHIP.
> Izvori:
> The Journal Health Affairs
> Time Magazine